"Sport je dio baštine svakog muškarca i žene, i njegovo odsustvo se nikada ne može nadoknaditi" – Pierre de Coubertin

S obzirom na to da će se tijekom ljeta u Rio de Janeiru u Brazilu održati Olimpijske igre, ICOMOS[1] želi posvetiti ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana spomenika nasljeđu sporta.

Sport se kroz povijest razvijao ostavivši svjedočenja raznolikosti instalacija i objekata građenih upravo za tu namjenu. Mnogi od ovih objekata baštine izvanredne vrijednosti koje se odnose na arhitekturu, umjetnost i tehniku.

Prapovijesne slike pronađene u špiljama u nekoliko regija, pokazuju scene u vezi sa sprintanjem, hrvanjem i plivanjem, dok su igre s loptom, borilačke vještine, plivanje, veslanje i atletika bili već dobro poznati u starom Egiptu.

Antička Grčka je prva formalno institucionalizirala sport, naročito kroz Olimpijske igre, od kojih su prve zabilježene u 776 p.n.e i nastavile da se slave do 393 p.n.e u Olimpiji. Od srednjeg vijeka zajednice u Engleskoj i Irskoj su se takmičile u igrama s loptom, dok je u Firenzi bavljenje sportom prvobitno bilo ograničeno na aristokraciju.

Iako postoji debata o podrijetlu modernih ekipnih sportova, određeni sportovi su se raširili po svijetu nakon europskog kolonijalizma. Uz povećanje slobodnog vremena koje dolazi pojavom industrijske ere, sport je postao manje elitistički i dostupniji.

Od 1896. godine pa nadalje, moderne Olimpijske igre, sa svjetskim nogometnim prvenstvom (prvo je održano 1930. godine), postaju dva najvažnija događaja na međunarodnoj razini.

Praksa sporta dovela je do stvaranja određenih sadržaja (stadiona, hipodroma, igrališta, staza i slično), koji ne samo da svjedoče o razvoju sporta, već i o evoluciji arhitektonskog projektiranja, korištenja tehnologije i estetskog izražavanja tijekom vremena.

Od grčkih i rimskih stadiona, preko igrališta u Srednjoj Americi, do modernih high-tech instalacija prisutnih širom svijeta, može se reći da mnoge od tih građevina i ansambala nose značajne vrijednosti te su kao takve postale dio kulturne baštine.

Što se tiče Jugoistočne Europe, veza sporta i nasljeđa jasno je vidljiva na području jadranske regije, kroz antičke amfiteatre.

Na području Bosne i Hercegovine objekti u funkciji sporta koji su danas prepoznati kao objekti kulturno-povijesnog nasljeđa se uglavnom grade krajem 19. stoljeća. Stadioni i druge sportske građevine u Kraljevini SHS, pa tako i u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, tijekom razdoblja između dva svjetska rata nisu bile čest arhitektonski zadatak. Jedna od rijetkih građevina izgrađenih u Sarajevu bilo je gradsko kupalište Bentbaša, projektanta Helena Baltazara iz 1930. godine, dok  Dušan Smiljanić projektira stadion za Sokolski slet na Marijin-Dvoru 1934. godine.

Među najprepoznatljivijim su nacionalni spomenici – objekti Sportskog centra FIS (nekadašnji Sokolski dom društva ”Matica”), Sokolski dom u Banjoj Luci, Kupalište – banja u Mostaru, bazeni Kupaje u Stocu, zgrada Olimpijskog muzeja (Vila Mandić) u Sarajevu i brojni drugi.

Sportski centar FIS (nekadašnji Sokolski dom društva ”Matica”) predstavlja najveći očuvani ”Sokolski dom” izveden u duhu moderne u razdoblju između dva svjetska rata u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Idejno rješenje zagrebačkih arhitekata Hinka Bauera i Marijana Haberlea je 1936. godine prerađeno u izvedbeni projekt sarajevskih arhitekata Lavoslava Pavlina i Milivoja Radovanovića. Povijest objekta je neraskidivo vezana za razvoj fizičke i muzičke kulture i vrhunskog sporta u Bosni i Hercegovini. U njemu su osnovana značajna sportska društva poput nogometnog kluba ”Torpedo” (kasnije ”Sarajevo”), košarkaškog društva ”Bosna”, prvi klubovi borilačkih vještina (boks, džudo, karate) i atletski i gimnastičarski klubovi, te su za njega vezana imena najznačajnijih bosanskohercegovačkih košarkašica, košarkaša i trenera koji su postigli sportske rezultate na svjetskoj razini.

Sokolski dom u Banjoj Luci izgrađen je po projektu beogradskog arhitekte Branka Jovanovića. Objekt predstavlja eklektički iskaz sa prevladavajućim elementima historicizma u neobizantijskom maniru. Njegova namjena u potpunosti poštuje ideju sokolstva, koja osim njegovanja sportskog duha i moralnih vrijednosti ima za cilj održavanje ideje slovenskog, odnosno jugoslovenskog duha.

Vila Mandić, objekt u kojemu je smješten Muzej XIV. zimskih olimpijskih igara, izgrađena je 1903. godine za poznatog sarajevskog odvjetnika i političara, liječnika Nikolu Mandića. Autor projekta je arhitekt Karl Paržik, koji u duhu historicizma projektira stambeni objekt po uzoru na luksuzne europske vile iz istog razdoblja. Na dan otvaranja Olimpijade u Sarajevu, 8. veljače 1984. godine, u objektu je otvoren Muzej XIV. zimskih olimpijskih igara. Koncept i programi Muzeja sačinjeni su po uzoru na Međunarodni olimpijski muzej u Lozani, sa idejom da vrši sintezu i afirmaciju dvije osnovne karakteristike, sport i umjetnost. Osnovna koncepcija ovog muzeja je da kroz sport i umjetnost prezentira duh Olimpizma, Olimpijske vrijednosti, kreativnost, mladost i ostale pozitivne tekovine ovog događaja.

Ovi i drugi sportski objekti su vremenom utkani u kulturno pamćenje žitelja. Oni su i danas značajni kako za stručnu zajednicu, tako i za mlade sportiste. U cilju njihove promocije, ali i zaštite građevinske strukture, Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika je prošle godine sa partnerima iz regije apliciralo za projekt pod nazivom STADIUM, kroz koji se objekti nasljeđa u funkciji sporta prepoznaju kao izuzetan potencijal i velika mogućnost za prezentaciju UNESCO lokaliteta u Bosni i Hercegovini.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika i ove godine se pridružuje obilježavanju Međunarodnog dana spomenika i Međunarodnog dana knjige, i poziva sve zainteresirane da u petak, 22. travnja 2016. godine, s početkom u 11 sati posjete Bibliotečko-dokumentacijski centar Povjerenstva, prisustvuju projekciji filma o stećcima i prezentaciji “Nasljeđe od natpisa na stećcima do društvenih mreža“.